Objavljujemo zanimljiv članak koji nam je poslao prof. Nikola Laketa.
U njemu je opisana jedna od epizoda vezanih za ustanak u Nevesinju
1875. godine iz ugla Žane Merkus.
Holanđanka, Žana Merkus rođena je 1839 godine u Indoneziji u porodici generalnog guvernera holandske kolonije Istočna Indija. Veoma rano je ostala siroče bez oba roditelja, prvo joj je umro otac 1844 godine, četiri godina kasnije 1848 godine umire joj i majka „prebogata Vilhemina Kransen“. O Žani Merkus i njenoj porodici braći i sestrama brigu preuzima stric Šarl Gijom Merkus koji je bio sveštenik protestantske, valonske crkve. Pod njegovim uticajem ona je postala religiozna i zavoljela je Boga i težila je ka Bogu. U ranoj mladosti idol joj je bila fracuska revolucionarka Jovanka Orleanka. Tako je i ona odlučila da se ne udaje i da ne stvara porodicu već da se sva posveti revolucionarnom radu. Krajem šezdesetih odlučila je da rasproda dio svoje imovine i da krene na put u Njemačku i Italiju. Na tome putovanju stiže u Francusku u Pariz gdje je 1871 godine zatiče Francusko - Pruski rat, opsada Pariza i kapitulacija Francuske. Ona je u Parizu radila kao dobrovoljac u ambulantama Crvenog krsta, gdje je liječila i zbrinjavala ranjenike i bolesnike. Poslije završetka ovog rata sva bolesna i iscrpljena kreće na put u Italiju na oporavak i liječenje. Dvije godine kasnije kreće na hodočašće u Svetu zemlju gdje namjerava da gradi dom i hram sinu Božijem za njegov drugi dolazak na zemlju.
U ljeto 1875 godine, Žanu Merkus potresaju i uznemiravaju vijesti o početku ustanka potlačenog srpskog naroda u Hercegovini pod imenom Nevesinjska puška, koji će trajati tri godine od 1875 do 1878 godine i koji će se tragično završiti austrougarskom okupacijom BiH 1878 godine. Početkom 1876 godine, Žana Merkus nalazi se kao dobrovoljac među hercegovačkim ustanicima sa kojima se bori rame uz rame u najžešćim borbama sa muškarcima u prvim borbenim redovima. U borbe je išla odmah do barjaktara koji je bio omiljena meta turskog oružja. U predahu borbi zahtijeva od vojvode Mića Ljubibratića da se za ustanike nabavlja oružje i municija i u tu svrhu daje svoj novac za nabavku topova koji na veliku njenu žalost nisu nikada isporučeni hercegovačkim ustanicima. U Dubrovniku je prihvatala dobrovoljce i prevodila ih među ustanike u borbu. Sa ustanicima je krenula u napad na varošicu Ljubinje i proglašena je za najhrabrijeg borca. Žana Merkus u borbe je uvijek išla u narodnoj hercegovačkoj muškoj nošnji sa kapamo zavratom na glavi. Turci su je dočekivali uz zaglušujuću viku, galamu i alakanje. Među Turcima je imala pogrdan naziv „Crveni đavo“ zbog njene crvenkasto-riđe kose. Mnogi novinari posvećivali su joj pažnju, pisali su o njoj i njenoj junačkoj borbi sa srpskim ustanicima. Na novinarsko pitanje: “Da li je ona tu kao pripadnik Crvenog krsta da pomaže ranjenim srpskim borcima“ ? Ona odgovara: „ Ne ! Meni su živi i zdravi Srbi mnogo draži od bolesnih i ranjenih“.
Žana Merkus bila je oduševljena hercegovačkim ustaničkim vojvodom Mićom Ljubibratićem u koga je bila zaljubljena. Viđali su je stalno u njegovom društvu. O njmu je govorila stalno sa velikim poštovanjem i sa puno hvale i divljenja. Divila se njegovoj ljepoti i nije bila tajna da je bila zaljubljena u ovog hrabrog ustaničkog hercegovačkog vojvodu. Svoja osjećanja prema njemu povjerila je u pismima svojoj prijateljici Meri Ulenšpigel u Amsterdamu. Ta njena pisma pronašao je i objavio hercegovački pjesnik Radovan Ždrale u kojima piše :
„Pitaš me kako izgleda On ? ... On je zadivljujići izdanak jednog sveta o kome mi u Holandiji ništa ne znamo. On je savršeno lep,ili se meni čini,kao i svakoj ženi koja zavoli. Stasit, dugih nogu kao u jelena,snažnih ramena kao u Herkulesa i apolonske glave“.
Nekoliko mjeseci kasnije prilikom prelaska granice iz Hercegovine u Dalmaciju uhapšen su Mićo Ljubibratić, Žana Merkus i grupa ustanika. Njih su internirali, Mićo Ljubibratić je ostao do kraja ustanka u internaciji u Lincu u Austriji. Žana Markus je pod nepoznatim okolnostima oslobođena i ponovo se našla u Beogradu u Srbiji. Ona se pod neobjašnjivim okolnostima dokopala slobode i krajem marta 1876 godine stiže u Beograd, ponovo u muškoj hercegovačkoj nošnji sa opancima na nogama i kapom zavratom na glavi. Beograd i beograđani su joj priredili veličanstven doček gdje je dočekalo oko šest hiljada beograđana. Srpski pjesnik Đura Jakšić napisao je jednu pjesmu u njenu čast „Dobrodošlica Jovanici Markusovoj“.
Vise na sajtu
VIRTUALNA HERCEGOVINA
Holanđanka, Žana Merkus rođena je 1839 godine u Indoneziji u porodici generalnog guvernera holandske kolonije Istočna Indija. Veoma rano je ostala siroče bez oba roditelja, prvo joj je umro otac 1844 godine, četiri godina kasnije 1848 godine umire joj i majka „prebogata Vilhemina Kransen“. O Žani Merkus i njenoj porodici braći i sestrama brigu preuzima stric Šarl Gijom Merkus koji je bio sveštenik protestantske, valonske crkve. Pod njegovim uticajem ona je postala religiozna i zavoljela je Boga i težila je ka Bogu. U ranoj mladosti idol joj je bila fracuska revolucionarka Jovanka Orleanka. Tako je i ona odlučila da se ne udaje i da ne stvara porodicu već da se sva posveti revolucionarnom radu. Krajem šezdesetih odlučila je da rasproda dio svoje imovine i da krene na put u Njemačku i Italiju. Na tome putovanju stiže u Francusku u Pariz gdje je 1871 godine zatiče Francusko - Pruski rat, opsada Pariza i kapitulacija Francuske. Ona je u Parizu radila kao dobrovoljac u ambulantama Crvenog krsta, gdje je liječila i zbrinjavala ranjenike i bolesnike. Poslije završetka ovog rata sva bolesna i iscrpljena kreće na put u Italiju na oporavak i liječenje. Dvije godine kasnije kreće na hodočašće u Svetu zemlju gdje namjerava da gradi dom i hram sinu Božijem za njegov drugi dolazak na zemlju.
U ljeto 1875 godine, Žanu Merkus potresaju i uznemiravaju vijesti o početku ustanka potlačenog srpskog naroda u Hercegovini pod imenom Nevesinjska puška, koji će trajati tri godine od 1875 do 1878 godine i koji će se tragično završiti austrougarskom okupacijom BiH 1878 godine. Početkom 1876 godine, Žana Merkus nalazi se kao dobrovoljac među hercegovačkim ustanicima sa kojima se bori rame uz rame u najžešćim borbama sa muškarcima u prvim borbenim redovima. U borbe je išla odmah do barjaktara koji je bio omiljena meta turskog oružja. U predahu borbi zahtijeva od vojvode Mića Ljubibratića da se za ustanike nabavlja oružje i municija i u tu svrhu daje svoj novac za nabavku topova koji na veliku njenu žalost nisu nikada isporučeni hercegovačkim ustanicima. U Dubrovniku je prihvatala dobrovoljce i prevodila ih među ustanike u borbu. Sa ustanicima je krenula u napad na varošicu Ljubinje i proglašena je za najhrabrijeg borca. Žana Merkus u borbe je uvijek išla u narodnoj hercegovačkoj muškoj nošnji sa kapamo zavratom na glavi. Turci su je dočekivali uz zaglušujuću viku, galamu i alakanje. Među Turcima je imala pogrdan naziv „Crveni đavo“ zbog njene crvenkasto-riđe kose. Mnogi novinari posvećivali su joj pažnju, pisali su o njoj i njenoj junačkoj borbi sa srpskim ustanicima. Na novinarsko pitanje: “Da li je ona tu kao pripadnik Crvenog krsta da pomaže ranjenim srpskim borcima“ ? Ona odgovara: „ Ne ! Meni su živi i zdravi Srbi mnogo draži od bolesnih i ranjenih“.
Žana Merkus bila je oduševljena hercegovačkim ustaničkim vojvodom Mićom Ljubibratićem u koga je bila zaljubljena. Viđali su je stalno u njegovom društvu. O njmu je govorila stalno sa velikim poštovanjem i sa puno hvale i divljenja. Divila se njegovoj ljepoti i nije bila tajna da je bila zaljubljena u ovog hrabrog ustaničkog hercegovačkog vojvodu. Svoja osjećanja prema njemu povjerila je u pismima svojoj prijateljici Meri Ulenšpigel u Amsterdamu. Ta njena pisma pronašao je i objavio hercegovački pjesnik Radovan Ždrale u kojima piše :
„Pitaš me kako izgleda On ? ... On je zadivljujići izdanak jednog sveta o kome mi u Holandiji ništa ne znamo. On je savršeno lep,ili se meni čini,kao i svakoj ženi koja zavoli. Stasit, dugih nogu kao u jelena,snažnih ramena kao u Herkulesa i apolonske glave“.
Nekoliko mjeseci kasnije prilikom prelaska granice iz Hercegovine u Dalmaciju uhapšen su Mićo Ljubibratić, Žana Merkus i grupa ustanika. Njih su internirali, Mićo Ljubibratić je ostao do kraja ustanka u internaciji u Lincu u Austriji. Žana Markus je pod nepoznatim okolnostima oslobođena i ponovo se našla u Beogradu u Srbiji. Ona se pod neobjašnjivim okolnostima dokopala slobode i krajem marta 1876 godine stiže u Beograd, ponovo u muškoj hercegovačkoj nošnji sa opancima na nogama i kapom zavratom na glavi. Beograd i beograđani su joj priredili veličanstven doček gdje je dočekalo oko šest hiljada beograđana. Srpski pjesnik Đura Jakšić napisao je jednu pjesmu u njenu čast „Dobrodošlica Jovanici Markusovoj“.
Vise na sajtu
VIRTUALNA HERCEGOVINA
